Nedavno sam sa partnerom prehodala cijeli Krk, doslovno. Krenuli smo na Camino Krk, iako smo znali otprilike što nas čeka izazov je bio puno veći. Dnevno smo prehodali oko 25km, od krša, vrućeg asfalta, kamenjara... U 7 dana smo prehodali 205 km ukupno, spavali u šatoru na raznim mjestima, suočili se sa svojim strahovima, sa neugodom, bolovima, ali i sa neopisivim osjećajem ispunjenja i sreće. Za mene je ovo definitivno najveći izlazak iz zone komfora, zbog kojeg sam još jača i svjesna svoje prave snage, fizičke i mentalne.

Svoju sam konfor zonu zaključala kada sam napokon poslušala svoj unutarnji glas i otvorila svoju slastičarnicu. Kako sam oduvijek voljela peći i raditi slastice ovo je bila odluka koja mi je zauvijek obilježila život i mene samu. Izlazak iz konfor zone pokazao mi je da uvijek treba slušati sebe i onaj unutarnji glas koji "ti govori da ti to možeš!" Moj mi je unutarnji glas i izlazak iz konfor zone omogućio otvorenje slastičarne u gradu u kojem živim i koju svi rado posjećuju. Meni je omogućio da radim ono što volim i da vidim snagu u svojim željama i mogućnostima. Kao žena smatram da svaka žena ima neizrecivu snagu i da je samo trenutak kada će ju otkriti i živjeti svoje snove!

"Ti bi samo start paket! Treba trčati!" Rečenica koja me iznervirala, potakla pobunu u meni i potakla (iako i dalje krivim anesteziju od vadenja kutnjaka!) da se prijavim na Pulski noćni maraton. Da pojasnim situaciju: ja ne trčim, ni za vlakom, ni za psom, ne trčim! Maraton = natjecanje = hrpa ljudi = napad panike (stvarni, sa svim nuspojavama). Ja se ne natječem, ne volim organizirane događaje i nikako ne volim gužve. Ali.... Eh taj "ali.." taj me uvali u svašta, a u ovom slučaju u prijavu na 5km, mjesto radnje Pula, hrpa ljudi, cilj: Pulska arena (ako ništa krasno mjesto za ispustiti dušu). Kotizacija uplaćena, svi misle kako ću odustati, pogotovo nakon što nisam smjela trenirati jer sam prenapregnula tetivu koljena. Stvarno ćeš.... oću! Ali ti ne trčiš.... oću pa makar umrla!!!! I jesam (mislim nisam umrla!), pojavila sam se u Puli, skakutala na startu ne zato da se zagrijem već od nervoze. I krenula, polako, malo trčim, malo hodam, odlučno tvrdim da su nam podmetnuli jer moralo je biti više od 5km!!! Panika je popustila, strah su zamjenili problemi s disanjem, ljutnja što me prestižu i živciranje oko frajera na motoru iz osiguranja. Ako vas vidi da hodate evo njega (da provjeri je li mi zlo ili da me još bolje osramoti nisam saznala), tako da sam ga držala "na oku" i čim me pogleda ja u trk. Vidim Arenu, još malo, mrvu, ali uzbrdice! Mislim stvarno! Jel nismo mogli obrnuto, a ne na kraju uzbrdo! I prošla sam kroz cilj, živa (!!!) imam i medalju za dokaz! I nisam stigla zadnja! Trčim li sad? Ne! Vidim najave za ovu godinu i smješkam se, neka fala, ja svoje obavila. Čeka mene moja trenerica pilatesa na jesen. Ali izazovite me, recite mi da ne mogu i dokazati ću suprotno! Preko 20god se borim s napadima panike i još guram naprijed, pomićem granice zone komfora svaki dan. Moj je izbor odrati ili umrijeti čineći to. Nema predaje.....

S 40+ godina prijavila sam se na humanitarnu utrku 5 km bez da sam prije toga ikad trčala, mjesec dana priprema i istrčala sam svoju prvu utrku i od tad redovito trčim 😀

mala sam socijalnu anksioznost koja me je kočila u mnogo stvari u životu. Nisam preko telefona mogla ni pizzu naručiti bez napada panike. Nisam htjela da strah diktira moj život i prijavila sam se za radno mjesto u telekomunikacijskoj kompaniji gdje sam trebala razgovarati s ljudima 8 sati dnevno. Iako je isprva bilo strašno, riješila sam se socijalne anksioznosti i otkrila nove talente za koje inače ne bih ni znala.

Po završetku srednje škole sam spontano i neplanirano sjela na bicikl i s frendom i neznancem otpedalirala iz Siska do Budimpešte via Vukovar (preko 600 kilometara na bajku u 5 dana), a obzirom da nam se svidjelo to ludo iskustvo iduće ljeto je naša tročlana bajk družina našla još jednog neznanca i otpedalirali smo Sisak - Split via Sarajevo (BiH) i Dubrovnik (Preko 1000 kilometara na bajku u 10 dana). Plan puta od starta do cilja je također većim dielom bio spontan i neplaniran, tako da je bilo svakakvih noćenja bez krova nad glavom pod vedrim (a nekada i nadasve kišnim) nebom u vrećama za spavanje, znali smo ponekad ostati bez "goriva" tj. vode i hrane jer su se sve trgovine zatvorile ili ih jednostavno nije bilo na putu, a ponekad smo vožnjom po prometnim cestama riskirali i vlastitu sigiurnost. Moja misao vodilja je bila i ostala - sreća prati hrabre. Stoga unatoč svim poteškoćama, moja družina skupa samnom nije posustajala, nego smo borbeno vozili iz dana u dan, detaljno smo vidjeli svaki metar propedaliranog puta, susreli smo osebujne ljude, uživali u čarima predivne prirode, divili se monumentalnim građevinama, stvarali nezaboravna iskustva. Uspomene s tih putovanja pamtiti ću čitav život, definitivno se isplati izaći iz zone komfora !

Prvi put sam odlučio ne biti “stijena” i pokazat emocije koje nisu sreća ili veselje. Povjerio sam se svojoj djevojci i čak zaplakao i nisam to požalio! Ipak smo svi mi ljudi s osjećajima…

Izašla sam iz zone komfora dana kad sam se prijavila na prijemni za vojnog pilota makar sam znala da necu proci, no, htjela sam samoj sebi dokazati da me nije briga sto drugi misle o meni jer ipak je trebalo imati hrabrosti izaci kao ja tada pred 100 ljudi i "osramotit" se ne uspijevajuci napraviti ni jedan sklek 😂

Imam užasan strah od vožnje u autu, i to me koči kod mnogih stvaranja uspomena i življenja života punim plućima. Cijelu noć nisam spavala i rekla sam sebi, sutra idem na more s ekipom! Sat je javljao cijelo vrijeme otkucaje preko 100, no ja želim biti jača, snažnija, želim život kakav želim. Ljetovanje iz snova je bilo. Sad opet skupljam hrabrost za vožnju od 600 km, no ja sam jača od toga! Živim kako želim! Mantram i uživam( i bojim se ponekad)

Istrčao sam ultramaraton od 52 km, a do tada mi je najveća dužina bila 21 km

Jednog ljeta odlučio sam ostvariti svoju nemoguću misiju. Uzeo sam bicikl, kupio kartu za vlak i otišao do Sicilije. U sljedećih mjesec dana obišao sam cijelu Siciliju na biciklu. Spavao sam u šatoru. Fenomenalno iskustvo koje je izmijenilo moj pogled na svijet i na samog sebe! Koliko divnih ljudi sam upoznao, vidio prekrasnih krajolika, doživio nešto što nisam ni sanjao. Nema tu previše razmišljanja, treba samo ustati i krenuti. Ostvariti nešto što ćete pamtiti cijeli život!

Prije 9 godina trebala sam ići na Erasmus (studirati jedan ili dva semestra u inozemstvu) s prijateljicom. Sve je bilo dogovoreno, ali prijateljica je odustala u zadnji trenutak. Inače sam osoba koja se može izgubiti i u većoj trgovini. Svejedno sam odlučila ići, bez obzira na to što sam trebala napustiti svoju zonu komfora. Blago rečeno, bila sam prestrašena. U početku je bilo jako teško, ali BILA JE TO NAJBOLJA AVANTURA U MOM ŽIVOTU! Sada sam sretna što sam otišla sama, jer je to promijenilo moj pogled na svijet, natjeralo me da vjerujem i oslanjam se na sebe, svoje vještine i vlastiti izbor (poučne su bile i posljedice koje su dolazile s tim). To me također natjeralo da odrastem - iako sam se dosta zabavljala, morala sam puno i učiti. Zemlja u koju sam otišla bila je... Hrvatska. Preselila sam se ovdje za stalno, upoznala svog sadašnjeg supruga, zasnovala obitelj. Živim tu i zbilja mislim da živim sjajan i ispunjen život. Kod mene se nesigurnost pretvorila u najbolju moguću stvar. Život piše priče na koje ne možete ni pomisliti da bi se mogle dogoditi i obično počinju tako da napravite nešto ludo. 🙂

Postala sam vatrogasac unatoč mnogim predrasudama i mišljenjima društva oko mene.Odlučila sam da me ljudi koji ne poduzimaju ništa da si upotpune život neće zaustaviti na mom putu koji je bio težak ali vrijedan svake sekunde.Sada radim human posao o kojem sam sanjala pun svakodnevnih uzbuđenja i težim još višim ciljevima!